Ide vrijeme dođe rok, prošo Japan skok po skok
Puni rok, tri tjedna cijela, umor savladao naša tijela
Kako god bilo, ošlo još jedno ljeto u nepovrat i prošla su tri tjedna odkako smo došli ovdje. Zanimljivo je ovo mjesto, puno čudnih i mentalno poremećenih ljudi... ružnih žena i nastrane pornografije. Ovo je zemlja mašina za piće, te svakojake jestive i nejestive hrane u svakom spektru dugine boje. Tu ljudi udišu vlagu i sparinu čekajući da im izrastu škrge.
Iskustva je bilo puno i vrlo su različita. Definitivno sam potvrdio da se 2l mlijeka mogu kupiti iz automata za piće. Prisjetio sam se kako je iritantno voditi dnevnik bilo čeka što zahtjeva svakodnevno javljanje jer bi trebao 4 sata dnevno konstantno pisati. I na kraju dana ustvrdio da je ovaj niski Japanski narod vrlo lijen i usporen, te da naravno po svemu ovo su ljudi i zgrade kao bilo koje druge bilo gdje drugdje.
Kao što je očito, jako puno zanimljivih događaja nije ovdje napisano. Npr. nismo ništa rekli o tome kako:
-G nikad ne spava nego samo nehumano hrče
-eirie se vrlo uspješno upucavao starijim Japankama (što je isto tako mene koštalo šilterice kao rođendanski poklon)
-mojeg iznimno kvalitetnog karaoke pjevanja
-naselja beskučnika ispod mosta, male djece koju su bježala od nas ili koju su roditelji skrivali od nas, ispijanja beer bongova, itd. itd.
Prije nego li zabrazdim još dublje u tok struje misli koji nigdje stvarno ne vodi i nitko ne želi čitati budem rekao par konkretnih stvari:
a) Nisam nikome kupio apsolutno ništa pod milim Bogom, tako da nemojte očekivati suvenire
a.1) Ostali su kupili nešto sitno
b) Bilo je interesantno i zabavno iskustvo u kojem smo dosta različitih stvari vidjeli i isprobali, ali definitivno ne najbolje mjesto i vrijeme za ljetno odmaranje
b.1) Ovdje treba doći po zimi
c) Natrag smo sutra 19.8.2009, nešto iza 18:00. ("Pristojno bi molio da netko dođe po mene jer nemam novaca ni pokaz da se busom odvezem doma")
d) Najvjerojatnije će se mooooožda ovaj blog kasnije još malo urediti... možda...
To je to od mene. Kako god, meni dosta Japana. Pre... s*ebano mjesto za živjeti ili provoditi duge period vremena. U mudrim riječima grafita na zidu unutar zgrade Guinness Storehousea:
"Dom nije gdje živiš, nego gdje te razumiju."
Ajd, vidimo se i čujemo se svi doma. Bye!
utorak, kolovoza 18, 2009
ponedjeljak, kolovoza 17, 2009
Comiket
Comiket (Prijevod: "'Sup dawg, we heard you like queues...")
Kao što je već bilo spomenuto, comiket biva najveći sajam svakojakih mogućih književno, glazbeno, elektroničkih stvarčica. Glavni spektar stvari je povezan s ili se povezuje na: anime, mangu i pornografiju. Prikladno je nadodati da najvjerojatnije ovo je najveći sajama u pogledu raznolikosti pornografije, te tipovima fetiša.
Ovo događanje je ove godine kroz 3 dana okupilo 560.000 ljudi, sa najvećim brojem 3. dana (preko 200.000). Sa ovoliko velikim brojem ljudi često je teško doći do željenog objekta, a pravila Comiketa zabranjuju campanje (hr. čekanje u redu prije početka). Suočeni sa navedenim problemom ja i Aza smo odlučili na jedinu smislenu akciju. Krenuli smo oko 12 sati prije početka Comiketa.
Potrebne pripreme za campanje comiketa:
- 1 ruksak prosječne veličine za nositi osobne potrepštine
- 1 ručnik male veličine za zaštitu od sunca i brisanje znoja
- 1 lepeza za cirkuliranje zraka u trenutcima stagnacije
- 1 sredstvo za zaštitu protiv sunca faktora 60+ (minimalno)
- 1 mali stolčić za sjedenje
- 2 obroka proizvoljne veličine
- 4 bočice od 1/4 litre
- 1 ceker ili vrećica za nositi kupljene predmete
- lagana široka odjeća sa maksimumom od 1 sloja
- TENISICE a ne natikače (ovo je jedina stvar koju smo zeznuli)
- 1.500-12.000 jena na lagano dostupnom mjestu
Dakle sa navedenom opremom bili smo spremni. Nakon 4 presjedanja vlakova došli smo do Odaibe oko 22:40. Nakon minimalnog razgledavanja i mentalne pripreme krenuli smo prema željenoj istočnoj strani. U 23:03 smo prešli križanje i već tada bili smješteni u red za čekanje od strane volontera i policije. Sve u svemu apsolutni dokaz da campanje je zabranjeno... Očigledno campanje i čekanje u redu su dva različita pojma....
Dakle u 23:03 smo prestali biti ljudi i postali ovce. Detaljan proces koji je sljedio, te razlozi i motivacija iza njih su teško opisivi i do ovog trenutka još uvijek ni nama samima jasni. Ukratko govoreći kroz sljedećih 5 sati smo bili pomicani, šetani i skladišteni na različita mjesta u različitim načinima. Bilo je oko 8000-9000 ljudi u tom trenutku koji su došli sa zadnjim vlakovima, busevima, taksijima i pješice. Do početka Comiketa u 10:00 sati ovaj je broj bez problema narastao s 10.000 do 25.000.
Oko 4:00 smo bili smješteni u predkonačno mjesto za čekanje i bili na slobodi da radimo što god poželimo. Sve u svemu campanje za comiket nije planirano kao aktivnost na kojoj se spava makar postojali su oni koji su uspjevali to raditi u najneprirodnijim pozicijama mogućim. Hrana i piće sami po sebi nisu problem između onog što čovjek ponese sa sobom i sa obližnjim otvorenim dučanima. WC je nešto na što se ide što je prije moguće. Mi smo odlučili otići na WC oko 6:00 sati. Došli smo na red u 8:00. Sve u svemu uspješno smo čekali u redu dok smo čekali u redu.
Nakon što su sati i sati čekanja prošli oko 9:30 su nas prebacili unutar prostorija gdje se održava Comiket. Bivajući unutar prvih 3000 ljudi na zapadnom ulazu istočnog prostora mogli smo uživati u početnom: "Mad fast walk rush"u (hr. Ludoj navali sa maksimalnom brzinom kretanja brzog hoda jer je trčanje zabranjeno), što je bilo zabavno. U 10:02 smo bili unutra, te u 10:06 sam bilo prva i jedina osoba na štandu D-18a. Ovo je prigodan trenutak da ubiti kažem da mene osobno nije ništa interesiralo na cijelom Comiketu i da sam išao više praviti društvo i iskusiti epski red svih redova. Moj jedini cilj je bio jedan strip, jednog crtača, koji nije toliko popularan. Uspio sam u potpunosti šokirati osobu koja nije očekivala nikoga sljedećih sat vremena da se pojavi a kamoli da mu prva osoba bude ne japanac.
2 sata trošenja novaca kasnije, svi smo imali sve što smo željeli i lagano smo se zaputili doma spavati sljedećih 14-ak sati.
Kao što je već bilo spomenuto, comiket biva najveći sajam svakojakih mogućih književno, glazbeno, elektroničkih stvarčica. Glavni spektar stvari je povezan s ili se povezuje na: anime, mangu i pornografiju. Prikladno je nadodati da najvjerojatnije ovo je najveći sajama u pogledu raznolikosti pornografije, te tipovima fetiša.
Ovo događanje je ove godine kroz 3 dana okupilo 560.000 ljudi, sa najvećim brojem 3. dana (preko 200.000). Sa ovoliko velikim brojem ljudi često je teško doći do željenog objekta, a pravila Comiketa zabranjuju campanje (hr. čekanje u redu prije početka). Suočeni sa navedenim problemom ja i Aza smo odlučili na jedinu smislenu akciju. Krenuli smo oko 12 sati prije početka Comiketa.
Potrebne pripreme za campanje comiketa:
- 1 ruksak prosječne veličine za nositi osobne potrepštine
- 1 ručnik male veličine za zaštitu od sunca i brisanje znoja
- 1 lepeza za cirkuliranje zraka u trenutcima stagnacije
- 1 sredstvo za zaštitu protiv sunca faktora 60+ (minimalno)
- 1 mali stolčić za sjedenje
- 2 obroka proizvoljne veličine
- 4 bočice od 1/4 litre
- 1 ceker ili vrećica za nositi kupljene predmete
- lagana široka odjeća sa maksimumom od 1 sloja
- TENISICE a ne natikače (ovo je jedina stvar koju smo zeznuli)
- 1.500-12.000 jena na lagano dostupnom mjestu
Dakle sa navedenom opremom bili smo spremni. Nakon 4 presjedanja vlakova došli smo do Odaibe oko 22:40. Nakon minimalnog razgledavanja i mentalne pripreme krenuli smo prema željenoj istočnoj strani. U 23:03 smo prešli križanje i već tada bili smješteni u red za čekanje od strane volontera i policije. Sve u svemu apsolutni dokaz da campanje je zabranjeno... Očigledno campanje i čekanje u redu su dva različita pojma....
Dakle u 23:03 smo prestali biti ljudi i postali ovce. Detaljan proces koji je sljedio, te razlozi i motivacija iza njih su teško opisivi i do ovog trenutka još uvijek ni nama samima jasni. Ukratko govoreći kroz sljedećih 5 sati smo bili pomicani, šetani i skladišteni na različita mjesta u različitim načinima. Bilo je oko 8000-9000 ljudi u tom trenutku koji su došli sa zadnjim vlakovima, busevima, taksijima i pješice. Do početka Comiketa u 10:00 sati ovaj je broj bez problema narastao s 10.000 do 25.000.
Oko 4:00 smo bili smješteni u predkonačno mjesto za čekanje i bili na slobodi da radimo što god poželimo. Sve u svemu campanje za comiket nije planirano kao aktivnost na kojoj se spava makar postojali su oni koji su uspjevali to raditi u najneprirodnijim pozicijama mogućim. Hrana i piće sami po sebi nisu problem između onog što čovjek ponese sa sobom i sa obližnjim otvorenim dučanima. WC je nešto na što se ide što je prije moguće. Mi smo odlučili otići na WC oko 6:00 sati. Došli smo na red u 8:00. Sve u svemu uspješno smo čekali u redu dok smo čekali u redu.
Nakon što su sati i sati čekanja prošli oko 9:30 su nas prebacili unutar prostorija gdje se održava Comiket. Bivajući unutar prvih 3000 ljudi na zapadnom ulazu istočnog prostora mogli smo uživati u početnom: "Mad fast walk rush"u (hr. Ludoj navali sa maksimalnom brzinom kretanja brzog hoda jer je trčanje zabranjeno), što je bilo zabavno. U 10:02 smo bili unutra, te u 10:06 sam bilo prva i jedina osoba na štandu D-18a. Ovo je prigodan trenutak da ubiti kažem da mene osobno nije ništa interesiralo na cijelom Comiketu i da sam išao više praviti društvo i iskusiti epski red svih redova. Moj jedini cilj je bio jedan strip, jednog crtača, koji nije toliko popularan. Uspio sam u potpunosti šokirati osobu koja nije očekivala nikoga sljedećih sat vremena da se pojavi a kamoli da mu prva osoba bude ne japanac.
2 sata trošenja novaca kasnije, svi smo imali sve što smo željeli i lagano smo se zaputili doma spavati sljedećih 14-ak sati.
nedjelja, kolovoza 16, 2009
Comiket
Konačno je gotovo. Zanimljivo iskustvo, u najmanju ruku.
Sad, detaljan izvještaj o tome kako je kampirati pred Big Sightom preko noći poput nazaluđenijih Japanaca pročitati ćete od Azaghala ili Qisa, a ja ću napisati nešto općenito o Comiketu i moj osvrt na posljednja 2 dana.
Dakle, Comiket 76 = Comic market 76-i (održavaju se zimi i ljeti, već 40ak godina), ultimativni događaj otaku (geek) kulture u Japanu, okupljalište tisuća zaluđenih fanova koji čekaju u kilometarskim redovima da bi kupili neko djelo svojih najdražih autora. Treba spomenuti da su većina autora koji prezentiraju svoje radove na Comiketu zapravo amateri, organizirani u doujin krugove i sami izdaju svoja djela. Tu se može kupiti fan-made stripova, glazbe, softvera, igara, slika, postera, i još stotine različitih gluposti poput odjeće, privjesaka, naljepnica, SAPUNA itd.
Mi smo organizirali svoj put tako da stignemo na ovogodišnji ljetni Comiket jer je to, kao što sam već rekao, ultimativni geek događaj, i zbog toga relevant to our interests, iako inače nismo ljubitelji vrućine, užarenog betona, gužvi i redova, i sve to da bi se kupilo nešto što ionako ne možemo pročitati jer je sve na japanskom.
Uglavnom, prvoga smo se dana pokrenuli tek oko 8.30, i nakon 2 presjedanja na vlakove, stigli pred istočnu dvoranu oko 9.40. Lokacija održavanja Comiketa jest Big Sight, i to u istočnoj (gdje su doujin stvari) i zapadnoj (industrijski dio - kompanije predstavljaju nove proizvode i prodaju stvari) dvorani. Prelazak između dvorana je iznimno zeznut jer postoje samo 2 uske rute, (od kojih je jedna TUNNEL OF TERROR, stakleni tunel koji se lako zakrči i onda se osoba unutra kuha 20ak minuta dok se ne probije na drugu stranu) pa se odmah na početku treba opredijeliti za dvoranu. Stvari koje su nam bile zanimljive su bile u istočnoj dvorani, pa smo stali u red.
Sad, Japanci su čekanje u redovima doveli do savršenstva. Iznimno zakompliciranog, ali ipak savršenstva. Kada se nakupi dovoljno ljudi u jednom redu, pomaknu taj čitav red u svoj zasebni sektor i odvoje ga ogradom. Kada je vrijeme za polazak, maknu ograde i usmjere vaš red u veliki red, tako čuvajući redoslijed kojim ste dolazili.
Kada smo došli, oko 9.40, svi ozbiljni redovi/sektori su bili već odavno popunjeni, a mi smo bili pri samome kraju. Nije nas to smetalo, jer smo naš prvi dan odredili za izviđanje situacije. Proveli smo sat vremena sjedeći pod pržećim suncem, brojeći sekunde kad bi neki zalutali oblak stvorio malo hlada. Qis i ja smo glave pokrili ručnicima i probali se što manje micati kako se ne bi nepotrebno znojili. Protekla 2 tjedna su bila priprema za ovu situaciju, jer nakon sparine užarenog centra Tokya, ekstremni uvjeti se čine poput lagodnog sunčanja na plaži.
Doduše, siguran sam da smo se sada već prilagodili čak i ovoj klimi, jer sam izlazak izvan klimatizirane sobe više ne uzrokuje Nijagarine slapove znoja. Barem kod mene. Sad mi je čak ugodno vani ujutro ili predvečer.
Zaključak, treba oko 10 dana u Tokyu da se aklimatizirate.
Nazad na čekanje u redu. Pokrenuli smo se oko 10.30 (to je 40 minuta nakon otvaranja vrata, kojeg smo obilježili spontanim aplauzom), i za desetak minuta smo bili unutra. Jest gužva al sve je nadnaravno dobro organizirano, policajci patroliraju i deru se megafonom na prijestupnike koji se pokušavaju ugurat u neki bolji red ili ljude koji trče (trčanje je zabranjeno. Ozbiljno.), Comiket staff stoji oko redova i, izvikivajući uputstva, zahvale i isprike istovremeno, usmjerava red prema ulazu u dvoranu. Ulazi se u glavni hodnik, koji sa svake strane ima po 3 ulaza, lijevo se ide u paviljone 1, 2, 3, desno u 4, 5, 6. Svuda okolo mali Japanci s detaljnim planovima štandova koji su organizirani u blokove (A do Z, レ do ス).
Sad, u čemu je problem s Comiketom.
1) Morate znati japanski. Ovo je dovoljno jasno po sebi, jer ako ne znate čitat japanski, nemate što raditi na najvećoj konvenciji japanskog stripa.
2) Morate točno unaprijed znati po što idete i gdje se to nalazi. Naime, stvari koje se isplati kupiti obično ispred sebe imaju red od 30-60 minuta. Kvalitetnije obično znači traženije (i skuplje). Zbog gužve nema prilike komotno prošetati pored štandova i vidjeti što se nudi. Također, failamo po točki 1), pa ne možemo niti na natpisima pročitati koji doujin circle je gdje.
Dakle, dobro planiranje je sve, a točku 1) ćemo nesuptilno ignorirati.
Za prvi dan smo imali u planu uzeti 2 epska predmeta, od čega smo uspjeli samo jedan (Umineko je nestao 5 min prije nego su Aza i eirei došli na red). God-tier štandovi su postavljeni uz rub dvorana, tako da se otvaraju u dvorište, tako da im se redovi mogu protezati i više sati i puno vijuganja. Razlog dolaska u 2 ujutro i stajanja (sjedenja) čitave noći u redu jest upravo zbog ovih stvari. Naime, takvo što je nužno ako netko želi kupiti nekoliko god-tier predmeta prije nego se rasprodaju.
Fast forward, prvi dan je bio relativno ugodan, ostali smo do oko 14h, uzeo sam jedinu stvar koja me zanimala.
Danas smo se eirei i ja digli u 6h, došli pred istočnu dvoranu oko 7.30. Ušli smo unutra oko 10.30. 2 sata ranije smo došli za 10 minuta prednosti. FFFFFFFFFFFFFFFF
Kišobran u ulozi suncobrana nimalo ne pomaže.
Even faster forward, ja sam danas uzeo 2 stvari koje su me zanimale, od kojih me jedna silno veseli.
Htjeli smo na kraju sići u dvorište gdje je bila hrpa cosplayera i uslikati neke od njih, ali nismo mogli naći prokleti ulaz u dvorište. Na Comiketu sve je usmjereno i ograđeno, i jednom kad uđete u krug teško da ćete se samo tako okrenuti i vratiti nazad. Hodali smo u krugovima sat dva prije nego smo odustali. Gore ispred zapadne dvorane je bila hrpa cosplayera ali ispred svakog 10 ljudi koji ih slikaju i traže da se postave u neke poze, pa smo nakon 2 sata hodanja i sunca odlučili da se ne isplati čekati u redu i prolazit kroz proceduru pristojnosti samo da uslikamo po jednu sliku, i time potencijalno uvrijedimo cosplayere koji inače poziraju za po 10 slika.
Ima se još toga za reći ali sam odabrao otprilike ovu količinu detaljnosti kako bi bilo čitljivo i ljudima kojima Comiket nije pretjerano zanimljiv. Također, pišem ovaj post već sat i pol i ne da mi se više. U svakom slučaju, bijahu to 2 dana neprocjenjivog iskustva nakon kojeg će svaki red i gužva izgledati kao šetnja kroz parkić.
Evo kako otprilike izgleda loot nakon Comiketa - http://img210.imageshack.us/i/1250431386344.jpg/
Sad, detaljan izvještaj o tome kako je kampirati pred Big Sightom preko noći poput nazaluđenijih Japanaca pročitati ćete od Azaghala ili Qisa, a ja ću napisati nešto općenito o Comiketu i moj osvrt na posljednja 2 dana.
Dakle, Comiket 76 = Comic market 76-i (održavaju se zimi i ljeti, već 40ak godina), ultimativni događaj otaku (geek) kulture u Japanu, okupljalište tisuća zaluđenih fanova koji čekaju u kilometarskim redovima da bi kupili neko djelo svojih najdražih autora. Treba spomenuti da su većina autora koji prezentiraju svoje radove na Comiketu zapravo amateri, organizirani u doujin krugove i sami izdaju svoja djela. Tu se može kupiti fan-made stripova, glazbe, softvera, igara, slika, postera, i još stotine različitih gluposti poput odjeće, privjesaka, naljepnica, SAPUNA itd.
Mi smo organizirali svoj put tako da stignemo na ovogodišnji ljetni Comiket jer je to, kao što sam već rekao, ultimativni geek događaj, i zbog toga relevant to our interests, iako inače nismo ljubitelji vrućine, užarenog betona, gužvi i redova, i sve to da bi se kupilo nešto što ionako ne možemo pročitati jer je sve na japanskom.
Uglavnom, prvoga smo se dana pokrenuli tek oko 8.30, i nakon 2 presjedanja na vlakove, stigli pred istočnu dvoranu oko 9.40. Lokacija održavanja Comiketa jest Big Sight, i to u istočnoj (gdje su doujin stvari) i zapadnoj (industrijski dio - kompanije predstavljaju nove proizvode i prodaju stvari) dvorani. Prelazak između dvorana je iznimno zeznut jer postoje samo 2 uske rute, (od kojih je jedna TUNNEL OF TERROR, stakleni tunel koji se lako zakrči i onda se osoba unutra kuha 20ak minuta dok se ne probije na drugu stranu) pa se odmah na početku treba opredijeliti za dvoranu. Stvari koje su nam bile zanimljive su bile u istočnoj dvorani, pa smo stali u red.
Sad, Japanci su čekanje u redovima doveli do savršenstva. Iznimno zakompliciranog, ali ipak savršenstva. Kada se nakupi dovoljno ljudi u jednom redu, pomaknu taj čitav red u svoj zasebni sektor i odvoje ga ogradom. Kada je vrijeme za polazak, maknu ograde i usmjere vaš red u veliki red, tako čuvajući redoslijed kojim ste dolazili.
Kada smo došli, oko 9.40, svi ozbiljni redovi/sektori su bili već odavno popunjeni, a mi smo bili pri samome kraju. Nije nas to smetalo, jer smo naš prvi dan odredili za izviđanje situacije. Proveli smo sat vremena sjedeći pod pržećim suncem, brojeći sekunde kad bi neki zalutali oblak stvorio malo hlada. Qis i ja smo glave pokrili ručnicima i probali se što manje micati kako se ne bi nepotrebno znojili. Protekla 2 tjedna su bila priprema za ovu situaciju, jer nakon sparine užarenog centra Tokya, ekstremni uvjeti se čine poput lagodnog sunčanja na plaži.
Doduše, siguran sam da smo se sada već prilagodili čak i ovoj klimi, jer sam izlazak izvan klimatizirane sobe više ne uzrokuje Nijagarine slapove znoja. Barem kod mene. Sad mi je čak ugodno vani ujutro ili predvečer.
Zaključak, treba oko 10 dana u Tokyu da se aklimatizirate.
Nazad na čekanje u redu. Pokrenuli smo se oko 10.30 (to je 40 minuta nakon otvaranja vrata, kojeg smo obilježili spontanim aplauzom), i za desetak minuta smo bili unutra. Jest gužva al sve je nadnaravno dobro organizirano, policajci patroliraju i deru se megafonom na prijestupnike koji se pokušavaju ugurat u neki bolji red ili ljude koji trče (trčanje je zabranjeno. Ozbiljno.), Comiket staff stoji oko redova i, izvikivajući uputstva, zahvale i isprike istovremeno, usmjerava red prema ulazu u dvoranu. Ulazi se u glavni hodnik, koji sa svake strane ima po 3 ulaza, lijevo se ide u paviljone 1, 2, 3, desno u 4, 5, 6. Svuda okolo mali Japanci s detaljnim planovima štandova koji su organizirani u blokove (A do Z, レ do ス).
Sad, u čemu je problem s Comiketom.
1) Morate znati japanski. Ovo je dovoljno jasno po sebi, jer ako ne znate čitat japanski, nemate što raditi na najvećoj konvenciji japanskog stripa.
2) Morate točno unaprijed znati po što idete i gdje se to nalazi. Naime, stvari koje se isplati kupiti obično ispred sebe imaju red od 30-60 minuta. Kvalitetnije obično znači traženije (i skuplje). Zbog gužve nema prilike komotno prošetati pored štandova i vidjeti što se nudi. Također, failamo po točki 1), pa ne možemo niti na natpisima pročitati koji doujin circle je gdje.
Dakle, dobro planiranje je sve, a točku 1) ćemo nesuptilno ignorirati.
Za prvi dan smo imali u planu uzeti 2 epska predmeta, od čega smo uspjeli samo jedan (Umineko je nestao 5 min prije nego su Aza i eirei došli na red). God-tier štandovi su postavljeni uz rub dvorana, tako da se otvaraju u dvorište, tako da im se redovi mogu protezati i više sati i puno vijuganja. Razlog dolaska u 2 ujutro i stajanja (sjedenja) čitave noći u redu jest upravo zbog ovih stvari. Naime, takvo što je nužno ako netko želi kupiti nekoliko god-tier predmeta prije nego se rasprodaju.
Fast forward, prvi dan je bio relativno ugodan, ostali smo do oko 14h, uzeo sam jedinu stvar koja me zanimala.
Danas smo se eirei i ja digli u 6h, došli pred istočnu dvoranu oko 7.30. Ušli smo unutra oko 10.30. 2 sata ranije smo došli za 10 minuta prednosti. FFFFFFFFFFFFFFFF
Kišobran u ulozi suncobrana nimalo ne pomaže.
Even faster forward, ja sam danas uzeo 2 stvari koje su me zanimale, od kojih me jedna silno veseli.
Htjeli smo na kraju sići u dvorište gdje je bila hrpa cosplayera i uslikati neke od njih, ali nismo mogli naći prokleti ulaz u dvorište. Na Comiketu sve je usmjereno i ograđeno, i jednom kad uđete u krug teško da ćete se samo tako okrenuti i vratiti nazad. Hodali smo u krugovima sat dva prije nego smo odustali. Gore ispred zapadne dvorane je bila hrpa cosplayera ali ispred svakog 10 ljudi koji ih slikaju i traže da se postave u neke poze, pa smo nakon 2 sata hodanja i sunca odlučili da se ne isplati čekati u redu i prolazit kroz proceduru pristojnosti samo da uslikamo po jednu sliku, i time potencijalno uvrijedimo cosplayere koji inače poziraju za po 10 slika.
Ima se još toga za reći ali sam odabrao otprilike ovu količinu detaljnosti kako bi bilo čitljivo i ljudima kojima Comiket nije pretjerano zanimljiv. Također, pišem ovaj post već sat i pol i ne da mi se više. U svakom slučaju, bijahu to 2 dana neprocjenjivog iskustva nakon kojeg će svaki red i gužva izgledati kao šetnja kroz parkić.
Evo kako otprilike izgleda loot nakon Comiketa - http://img210.imageshack.us/i/1250431386344.jpg/
subota, kolovoza 15, 2009
FFFFFFFFFFFFFFFFFFFFFFFFFFF-
(Sva sreća da smo drugi dan Comiketa (nama prvi) namijenili samo izviđanju situacije, jer pojma nismo imali koliko je teško doci do god-tier boothova - 50 minuta na suncu čekanja za novi Umineko, ffs. Noćas kempamo za treći dan.)
srijeda, kolovoza 12, 2009
The Towering Figure of Harrison Hightower
Današnji dan nije počeo obećavajuće za naš posjet Tokyo DisneySea s obzirom da nas je u 8 sati dočekala kiša, no ubrzo je prestala i odlučili smo ipak zaputiti se prema dotičnom resortu. Tri presjedanja i 15 minuta vožnje doveli su nas do najbliže JR stanice, a od tamo smo se pješke zaputili prema onome za što smo smatrali da je bio pravi smjer. Pokazalo se da i nismo previše fulali, te je pred nama osvanuo veliki ulaz, a sa razglasa nas je milozvučni glas obavijestio da će nam prepipati torbe da bi se uvjerili da nismo teroristi, te nas pozdravio sa zvučnim "Ahoy".
Nakon što smo nabavili karte i prošli kroz vratanca, našli smo se u početnom području u središtu kojeg se nalazio glomazni globus niz koji se slijevala voda. Ne pretjerano impresionirani, zaputili smo se dalje prema... SREDIŠTU ZEMLJE. Putem smo prošli kroz mediteranski grad i Alladinovu palaču, da bismo napokon našli odredište, prvi attraction dana. Put u središte Zemlje je, dakle, nekakav blagi rollercoaster labavo baziran na istoimenoj Verneovoj knjizi, a između ostalog sadrži divovske crve, močvaru punu gljiva i slične bizarne scene. U samom redu smo čekali oko sat vremena, a prikratili smo si vrijeme inkantacijom CUBE onelinera. The fun cannot be halted. Sama vožnja je bila relativno mirna dok nismo došli do kraja OH ZABOGA ZAŠTO SE OVO PENJE OH NE NE DOLJE
Uhh. Dakle, sljedeće odredište je bio Indiana Jones attraction, no za njega je red bio ogroman te smo se odlučili poslužiti revolucionarnim FASTPASS(tm) sistemom. G-g-gurnete kartu u aparat, i dobijete FASTPASS(tm) koji možete iskoristiti par sati kasnije da uđete kroz FASTPASS(tm) ulaz koji je manje više prazan.
Neph je potom oduševljeno uočio Raging Spirits rollercoaster te se radosno (awesome.png) zaputio prema ulazu, no oduševljenje mu je splasnulo kada ga je nasmiješeni čuvar odveo do nekakve letve da bi usporedio njegovu visinu s njezinom. Potom je pao u depresiju kada je saznao da ljudi viši od 195 cm ne smiju ući. Pretpostavljam da je i sam čuvar bio začuđen što je uopće trebao mjeriti nekoga te da je improvizirao sa letvom, jer ljudi iznad 195 u ovoj državi ne postoje. Osim ako su na štulama.
Tugu i čemer smo razbili na nekakvom dječjem roller coasteru koji je trajao ukupno 30ak sekundi, a ja sam se okušao u snimanju videa vožnje, no Azaghalova kamera je zakazala u ključnom trenutku prepunivši memory card te se vidjela samo moja faca koja paničari. Adrenalin akumuliran u tih akcijom nabijenih 30 sekundi smo potrošili šetajući okolo i kupujući vodu i izotonične napitke na svakom koraku radi nesnosne sparine. Kao sljedeće odredište odabrali smo... THE TOWER OF TERROR. Naizgled običan hotel (kome lažem, izgleda kao da ga je dizajnirao netko tko se rodio bez arhitektonskog gena) u kojem se skriva DREVNO ZLO. Naime, ovaj hotel u New Yorku izgradio je nitko drugi doli Harrison Hightower Treći, veliki pustolov, filantrop i divljenja vrijedna ličnost. No, jedne noći u hotelu Hightower dogodilo se... NEŠTO. U potrazi za odgovorom na pitanja "Što se dogodilo te sudbonosne noći? Gdje je nestao veliki Harrison Hightower? Zašto se iz zgrade stalno čuju vriskovi?" (ovo zadnje sam izmislio), krenuli smo u sam TORANJ TERORA. Lobi je bio zapušten i pokriven paučinom, te smo zbunjeno krenuli dalje raspravljajući o životu, djelu i misterioznom nestanku Harrisona Hightowera. Stigli smo tako do neke sobe koja bi lako mogla biti njegova radna soba gdje nas je dočekao nitko drugi doli sam Harrison Hightower. Točnije, njegov portret. Saznali smo tu da je Harrison lakoumno prisvojio nekakav idol tijekom svoje posljednje pustolovine u Africi koji ga je... prokleo. Avaj, taj isti idol se nalazio u sobi, i nakon što nam je pokazao što se dogodilo Harrisonu Hightoweru (odveden je u liftu na zadnji kat i potom je... propao u podrum. Ispod podruma. U zemlju. Bilo je dramatično.), nestao je smijući nam se. E sad, što se u tom trenutku dogodilo ne bih znao, ali umjesto da, kako bi nam zdrav razum nalagao, napustimo Hotel Hightower, mi smo krenuli uz stepenice. Logično, da. I ušli smo u lift. Makes sense. A lift nas je potom poveo do zadnjeg kata gdje smo vidjeli kako Harrison Hightower proživljava svoje posljednje trenutke, počeli smo PROPADATI. SLOBODNI PAD. AAAAAA. ZAŠTO SMO UOPĆE IŠLI OVAMOOOOOOOOO?
Sljedeće čega se sjećam je da sam se probudio u podrumu hotela, a udaljeni glas Harrisona Hightowera me obavijestio da sam imao sreće ovaj put, ali da se nipošto ne vraćam. Slijedeći njegov mudri savjet, napustili smo podrum i zaputili se prema sljedećoj planiranoj atrakciji - Nautilusu kapetana Nema. Nakon polusatnog čekanja u vijugavom redu i razgledavanja raznih Nemovih trofeja iz njegovih putovanja, ukrcali smo se u kapsulu za podvodno istraživanje i pred nama se otvorio čudesni podvodni svijet pun raznoraznih plastičnih stvorenja, i sve je išlo po planu dok nas nije napala DIVOVSKA HOBOTNICA. No, Nemo je na sve mislio te smo se hobotnice promptno riješili električnim impulsom, te smo sigurno isplivali na površinu.
Sljedeća postaja se pokazala kao veoma loš izbor, no u tom trenutku nismo imali pojma što nas čeka. Bio je to Stormrider, letjelica koja uništava oluje. Projektilima. Ne znam kako to funkcionira, no očito je riječ o visokoj tehnologiji koju smrtnik poput mene ne može razumjeti. Nakon što smo se ukrcali u lansirni centar za Stormridere, hostesa nas je obavijestila o misiji na koju ćemo se zaputiti te nas opremila potrebnim znanjem. Potom se polovica grupe ukrcala na Stormrider kapetana Scotta, a mi smo završili na Stormrideru kapetana Davisa. Uzlijetanje je prošlo bez većih problema, iako je Davis izvodio hrpu nepotrebnih vratolomija. U jednom trenutku smo proletili milimetar pored nekakve jedrilice, i zapitao sam se da li Davis doista zna što radi. Nakon par minuta leta stigli smo do središta oluje, i iznenada je munja pogodila Scottov Stormrider. Sa užasom sam gledao kako naši suputnici poniru prema površini mora. Nisam imao ni najmanju ideju da ću im poslije zapravo zavidjeti. Naime, Davis je svojom legendarnom spretnošću lansirao protuolujni projektil... u nas. Prokleta raketa je završila u NAŠOJ KABINI. Nekako smo je uspjeli izbaciti, ne zahvaljujući Davisu, no onda je sve tek počelo. Davis, koji je imao problema i sa pilotiranjem letjelice u savršenom stanju, nas je rotirao naokolo te smo jedva izbjegli smrt u bar 20 različitih slučajeva. Proletjeli smo pored helikoptera, između dva dimnjaka, pored svjetionika... a onda... u površinu vode. Pod 90 stupnjeva. TKO JE OVOM ČOVJEKU DAO DA UPRAVLJA STORMRIDEROM? Kada smo došli sebi, bili smo na obali i mokri, a prokletom Davisu nije bilo ni traga.
Već se polagano smračilo, a do našeg FASTPASSA(tm) za Indiana Jones vožnju ostalo je još oko 2 sata. Proveli smo ih šećući se Alladinovim i Sindbadovim distriktom, razvili simpatije prema Sindbadovom tigru, i uživali u bonfire plesu. Pojeli smo i autentični istočni shaved ice (ja sa okusom STRAWBERRY MILK), a potom odlučili iskoristiti spomenuti FASTPASS(tm). Podsmjehujući se smrtnicima koji su čekali u običnom redu, krenuli smo prema vrhu hrama Kristalne Lubanje. Tamo nas je dočekao simpatični meksički Japanac (japanski Meksikanac?) imenom Paco, koji nas je preko informativnog filma obavijestio o tome kako trebamo vezati pojas. Potom je progutao kameru. Ne pitajte. Sjeli smo nakon toga u džip i proživjeli vožnju života, ili tako nešto. Fireballovi, gromade kamenja koje se kotrljaju prema nama, svega je bilo. Pritom smo cijelo vrijeme vrištali jer smo dobili upute da to radimo, iako razloga za vrištanje nije bilo. Slike nakon vožnje su bile fascinantne. No, na izlazu nas je dočekao problem: Paco nam nije objasnio kako ODVEZATI pojas. Uz malo truda našli smo mali crveni gumb i uspjeli smo iskočiti prije nego što je džip opet krenuo, proklinjući Paca.
Već je bilo 9 sati i trebalo se zaputiti kući. Nekako smo uspjeli 3 puta otići u krivom smjeru, i svaki put bi nas zaustavio prometni policajac/policajka sa lampom druge boje. Taman kad smo mislili da je na redu policajka sa crvenom lampom, došli smo do poznatog puta i ubrzo smo se našli na JR stanici. Stigli smo oko 10 do orenjija i odlučili se za veliki beef bowl (riža s govedinom, ekšli dosta ukusno) za večeru.
Bio je ovo dan velikih avantura, a sada ću umorno sklopiti laptop i... odmarati se.
P.S. OYAKATA-SAMA
Nakon što smo nabavili karte i prošli kroz vratanca, našli smo se u početnom području u središtu kojeg se nalazio glomazni globus niz koji se slijevala voda. Ne pretjerano impresionirani, zaputili smo se dalje prema... SREDIŠTU ZEMLJE. Putem smo prošli kroz mediteranski grad i Alladinovu palaču, da bismo napokon našli odredište, prvi attraction dana. Put u središte Zemlje je, dakle, nekakav blagi rollercoaster labavo baziran na istoimenoj Verneovoj knjizi, a između ostalog sadrži divovske crve, močvaru punu gljiva i slične bizarne scene. U samom redu smo čekali oko sat vremena, a prikratili smo si vrijeme inkantacijom CUBE onelinera. The fun cannot be halted. Sama vožnja je bila relativno mirna dok nismo došli do kraja OH ZABOGA ZAŠTO SE OVO PENJE OH NE NE DOLJE
Uhh. Dakle, sljedeće odredište je bio Indiana Jones attraction, no za njega je red bio ogroman te smo se odlučili poslužiti revolucionarnim FASTPASS(tm) sistemom. G-g-gurnete kartu u aparat, i dobijete FASTPASS(tm) koji možete iskoristiti par sati kasnije da uđete kroz FASTPASS(tm) ulaz koji je manje više prazan.
Neph je potom oduševljeno uočio Raging Spirits rollercoaster te se radosno (awesome.png) zaputio prema ulazu, no oduševljenje mu je splasnulo kada ga je nasmiješeni čuvar odveo do nekakve letve da bi usporedio njegovu visinu s njezinom. Potom je pao u depresiju kada je saznao da ljudi viši od 195 cm ne smiju ući. Pretpostavljam da je i sam čuvar bio začuđen što je uopće trebao mjeriti nekoga te da je improvizirao sa letvom, jer ljudi iznad 195 u ovoj državi ne postoje. Osim ako su na štulama.
Tugu i čemer smo razbili na nekakvom dječjem roller coasteru koji je trajao ukupno 30ak sekundi, a ja sam se okušao u snimanju videa vožnje, no Azaghalova kamera je zakazala u ključnom trenutku prepunivši memory card te se vidjela samo moja faca koja paničari. Adrenalin akumuliran u tih akcijom nabijenih 30 sekundi smo potrošili šetajući okolo i kupujući vodu i izotonične napitke na svakom koraku radi nesnosne sparine. Kao sljedeće odredište odabrali smo... THE TOWER OF TERROR. Naizgled običan hotel (kome lažem, izgleda kao da ga je dizajnirao netko tko se rodio bez arhitektonskog gena) u kojem se skriva DREVNO ZLO. Naime, ovaj hotel u New Yorku izgradio je nitko drugi doli Harrison Hightower Treći, veliki pustolov, filantrop i divljenja vrijedna ličnost. No, jedne noći u hotelu Hightower dogodilo se... NEŠTO. U potrazi za odgovorom na pitanja "Što se dogodilo te sudbonosne noći? Gdje je nestao veliki Harrison Hightower? Zašto se iz zgrade stalno čuju vriskovi?" (ovo zadnje sam izmislio), krenuli smo u sam TORANJ TERORA. Lobi je bio zapušten i pokriven paučinom, te smo zbunjeno krenuli dalje raspravljajući o životu, djelu i misterioznom nestanku Harrisona Hightowera. Stigli smo tako do neke sobe koja bi lako mogla biti njegova radna soba gdje nas je dočekao nitko drugi doli sam Harrison Hightower. Točnije, njegov portret. Saznali smo tu da je Harrison lakoumno prisvojio nekakav idol tijekom svoje posljednje pustolovine u Africi koji ga je... prokleo. Avaj, taj isti idol se nalazio u sobi, i nakon što nam je pokazao što se dogodilo Harrisonu Hightoweru (odveden je u liftu na zadnji kat i potom je... propao u podrum. Ispod podruma. U zemlju. Bilo je dramatično.), nestao je smijući nam se. E sad, što se u tom trenutku dogodilo ne bih znao, ali umjesto da, kako bi nam zdrav razum nalagao, napustimo Hotel Hightower, mi smo krenuli uz stepenice. Logično, da. I ušli smo u lift. Makes sense. A lift nas je potom poveo do zadnjeg kata gdje smo vidjeli kako Harrison Hightower proživljava svoje posljednje trenutke, počeli smo PROPADATI. SLOBODNI PAD. AAAAAA. ZAŠTO SMO UOPĆE IŠLI OVAMOOOOOOOOO?
Sljedeće čega se sjećam je da sam se probudio u podrumu hotela, a udaljeni glas Harrisona Hightowera me obavijestio da sam imao sreće ovaj put, ali da se nipošto ne vraćam. Slijedeći njegov mudri savjet, napustili smo podrum i zaputili se prema sljedećoj planiranoj atrakciji - Nautilusu kapetana Nema. Nakon polusatnog čekanja u vijugavom redu i razgledavanja raznih Nemovih trofeja iz njegovih putovanja, ukrcali smo se u kapsulu za podvodno istraživanje i pred nama se otvorio čudesni podvodni svijet pun raznoraznih plastičnih stvorenja, i sve je išlo po planu dok nas nije napala DIVOVSKA HOBOTNICA. No, Nemo je na sve mislio te smo se hobotnice promptno riješili električnim impulsom, te smo sigurno isplivali na površinu.
Sljedeća postaja se pokazala kao veoma loš izbor, no u tom trenutku nismo imali pojma što nas čeka. Bio je to Stormrider, letjelica koja uništava oluje. Projektilima. Ne znam kako to funkcionira, no očito je riječ o visokoj tehnologiji koju smrtnik poput mene ne može razumjeti. Nakon što smo se ukrcali u lansirni centar za Stormridere, hostesa nas je obavijestila o misiji na koju ćemo se zaputiti te nas opremila potrebnim znanjem. Potom se polovica grupe ukrcala na Stormrider kapetana Scotta, a mi smo završili na Stormrideru kapetana Davisa. Uzlijetanje je prošlo bez većih problema, iako je Davis izvodio hrpu nepotrebnih vratolomija. U jednom trenutku smo proletili milimetar pored nekakve jedrilice, i zapitao sam se da li Davis doista zna što radi. Nakon par minuta leta stigli smo do središta oluje, i iznenada je munja pogodila Scottov Stormrider. Sa užasom sam gledao kako naši suputnici poniru prema površini mora. Nisam imao ni najmanju ideju da ću im poslije zapravo zavidjeti. Naime, Davis je svojom legendarnom spretnošću lansirao protuolujni projektil... u nas. Prokleta raketa je završila u NAŠOJ KABINI. Nekako smo je uspjeli izbaciti, ne zahvaljujući Davisu, no onda je sve tek počelo. Davis, koji je imao problema i sa pilotiranjem letjelice u savršenom stanju, nas je rotirao naokolo te smo jedva izbjegli smrt u bar 20 različitih slučajeva. Proletjeli smo pored helikoptera, između dva dimnjaka, pored svjetionika... a onda... u površinu vode. Pod 90 stupnjeva. TKO JE OVOM ČOVJEKU DAO DA UPRAVLJA STORMRIDEROM? Kada smo došli sebi, bili smo na obali i mokri, a prokletom Davisu nije bilo ni traga.
Već se polagano smračilo, a do našeg FASTPASSA(tm) za Indiana Jones vožnju ostalo je još oko 2 sata. Proveli smo ih šećući se Alladinovim i Sindbadovim distriktom, razvili simpatije prema Sindbadovom tigru, i uživali u bonfire plesu. Pojeli smo i autentični istočni shaved ice (ja sa okusom STRAWBERRY MILK), a potom odlučili iskoristiti spomenuti FASTPASS(tm). Podsmjehujući se smrtnicima koji su čekali u običnom redu, krenuli smo prema vrhu hrama Kristalne Lubanje. Tamo nas je dočekao simpatični meksički Japanac (japanski Meksikanac?) imenom Paco, koji nas je preko informativnog filma obavijestio o tome kako trebamo vezati pojas. Potom je progutao kameru. Ne pitajte. Sjeli smo nakon toga u džip i proživjeli vožnju života, ili tako nešto. Fireballovi, gromade kamenja koje se kotrljaju prema nama, svega je bilo. Pritom smo cijelo vrijeme vrištali jer smo dobili upute da to radimo, iako razloga za vrištanje nije bilo. Slike nakon vožnje su bile fascinantne. No, na izlazu nas je dočekao problem: Paco nam nije objasnio kako ODVEZATI pojas. Uz malo truda našli smo mali crveni gumb i uspjeli smo iskočiti prije nego što je džip opet krenuo, proklinjući Paca.
Već je bilo 9 sati i trebalo se zaputiti kući. Nekako smo uspjeli 3 puta otići u krivom smjeru, i svaki put bi nas zaustavio prometni policajac/policajka sa lampom druge boje. Taman kad smo mislili da je na redu policajka sa crvenom lampom, došli smo do poznatog puta i ubrzo smo se našli na JR stanici. Stigli smo oko 10 do orenjija i odlučili se za veliki beef bowl (riža s govedinom, ekšli dosta ukusno) za večeru.
Bio je ovo dan velikih avantura, a sada ću umorno sklopiti laptop i... odmarati se.
P.S. OYAKATA-SAMA
utorak, kolovoza 11, 2009
Dan 14: Disneyland
Bili u Disneylandu, sada smo mrtvi umorni.
Filmići nas na vrtulju za djecu, rollercosteru i sličnim atrakcijama u nekom trenutku sutra.
Laku noć.
Filmići nas na vrtulju za djecu, rollercosteru i sličnim atrakcijama u nekom trenutku sutra.
Laku noć.
ponedjeljak, kolovoza 10, 2009
Dan 13: PREKINITE NAS BUDITI
10. Kolovoz 2009. 12:35 Tokyo lokalno vrijeme
Pišem ovaj dnevnik u nadi da će kasnije u životu pomoći nekome razumjeti motive i razloge iza akcija koje planiram izvršiti.
"Sve je počelo prije 2 dana kad smo došli u Tokyo. Mrzim ovaj grad iz dna duše. Dolazeći iz ugodnog Sappora, gdje su ljudi prijateljski raspoloženi u ovaj nemilosrdan, bezdušan metropolis osjetio sam veliki pritisak. Kao kad čovjek iz velikog zamrzivača mesa uđe u saunu. Kao uvijek neopisiva vlaga i sparina koja se ne može opisati riječima su bile sveprisutne. Istog trenutka sam se počeo znojiti samo kako bi odmah prestao jer to nije bilo fizički moguće zbog vlage.
Povratak u stari hostel nije izazivao veliki osjećaj sreće isto tako. Nismo uspjeli dobiti staru sobu i premješteni smo u malo manju prostoriju. Sve u svemu briljantan početak...
Prije 2 dana,
je službeno počela tura svih osobnih gušteva. Jedan od glavnih razloga zašto smo svi došli u Japan, osim vidjeti državu, je bilo uživati u geek/nerd/otaku stvarima. Idući u tom smjeru jedna od stvari na popisu je bio 14 metara visoku Gundam (hr. robot) u Odaibi. Nakon polasatne vožnje nadzemnim tramvajem iznad grada i preko Rainbow mosta (gdje nam se spol nije promjenio, ali smo se ipak malo zapitali) došli smo u gomilu ljudi. Ovo je trenutak kad čovjek prestaje biti čovjek i postaje nešto drugo: ovca. Moj život kao ovca je bio zanimljiv. Hodao sam ravno dok nisam bio upućen desno ili lijevo. To je bilo vrlo jedenostavno postojanje, koje mi je izjedalo jetru kao Bosanska rakija. Pokušavajući zadržati zdravi razum, prestao sam ići 'Baaaaaaaa' i jednostavno počeo hodati gdje ja želim time rušeći barijere razuma i konvencija. Mislim stvarno, druga najpopularnija aktivnost u ovoj državi je hodati u predodređenim redovima time povećavajući vrijeme potrebno za doći negdje. Kako god bilo, nakon toga ubrzo smo se našli licem u lice s velikim robotom i 749 drugih japanskih turista.
Biiiiiiiilo kuda
Jaaaaaapanci
Svu-da. (Kraš)
Biti Japanski turist je vjerojatno nešto predodređeno Japanskim ustavom ili genetikom, nisim siguran. Pretpostavljam da svaki Japanac ima urođenu sposobnost da se ponašao kao Japanski turist. Bili smo okruženi stotinama ljudi koji slikali bez prestanka ili samokontrole. Bivajući najnormalniji u gomili, uzeli smo svojih par slika i otišli dalje. Preostalo je posjetiti jednu određenu zgradu o kojoj nisam dovoljno educiran da pričan i vratiti se u hostel spavati.
Nakon napornog dana želio sam se odmoriti i naspavati. Zanemario sam vlagu i sparinu, te uspješno zaspao. San je bio dobar. San je bio udoban. San je bio prekinut ulaskom osoblja koje čisti.
Tko pobogu ulazi čistiti sobu u podne!!! Spavao sam, spavali smo, bili smo unutar, polugoli u boksericama. Ponovo, tko pali svijetlo u sobi gdje ljudi spavaju. Ako su zastori bili stavljenji da blokiraju svaki mogući izvor prirodne svijetlosti, to nije značilo da smo se želili probuditi u sobnu rasvijetu. I pobogu zašto onda moraju kopati kroz naše stvari za moguće predmete za baciti u smeće. To je bila naša vrećica ukradenih čarapa!!! Krasti ukradene stvari nije lijepo!!!
Prije 1 dan,
nakon frustrirajućeg buđenja se nastavilo hodočašće za svim stvarima, vizualne, akustične i pornografske karakteristike. Akihabara je bila glavni cilj i sa novcem u ruci, te mozgom na paši krenulo je nekontrolirano pljačkenje svega zanimljivoga. Pripreme su bile vrlo kratke. Torbe na leđima spremene za tovarenje svega u vidiku i novac na lagano dostupnom mjestu.
Radi lakšeg pokrivanja većeg prostora i općeg nesporazuma u komunikaciji, razdvojili smo se u dva strateška tima. Jedan je krenuo sa arkadama, glazbom i detaljnim ispitivanjem terena, dok je drugi išao u izvidnicu i strateško trošenje. Bivavši čovjekom od akcije dobrovoljno sam se volontirao za direktni frontalni napad. Prve žrtve su bili wall banneri (hr. platneni plakati za zidove). Nakon toga su brzo pale i prve majce. Detaljna istraživanja su dalje rezultirala sa spektrom dojina specifičnog karaktera i nekoliko teških izdanja velikog dometa. Prvi hit and run (hr. brzi napad i povlačenje) je efikasno pokrio divove (hr. glavne velike zgrade). Kako se protivnik nebi snašao ili pravilo oporavio sljedeće mete su bili mali dućani specifičnog sadržaja. Toho (hr. specijalistički dučan) je pao za majcu, antikvarijat (hr. zapadnjačko - japanski dučan sa starim stvarima) je bilo propitan i na kraju the tower of AV (hr. neboder s katovima AV (hr. AV audiovizualni sadržaj namjenjen za odraslu populaciju)) je uspješno izviđen.
Kao bonus pogledani su i dučani elektronike za različite vizulno-poboljšavajuće-slikajući-orjentirane stvari, kao i elektronično-prikazivajuće-tekstualno-bazirane stvari. Rezultati nisu rezultirali uspješnim napadom, ali nismo primili ništa štete.
Finale je naravno moralo biti spektakularno. Sa fokusom u očima i čvrsom voljom koju nije moguće pomaknuti sa puta sudbine bilo je vrijeme za jedan zadnji napad divova. Bez dvoumljenja, razmišljanja o novcu ili preživljavanju sljedećih tjedan dana pale su i prve figurice. Niti nemilosrdni potres koji je zaljuljao cijeli Tokio nije uspio nas usporiti na 6. katu ljuljajuće zgrade.
Stajali smo tamo... pobjednici nad velikima, malima i silama prirode... Osjećali smo ponos... Osjećali smo sreću... Osjećali smo potrebu se vratiti natrag u pregledati naš loot (hr. kupljene stvari). Čistim Deus Ex kamikaze (hr. intervencijom božijeg vjetra) Dva tima su se našla u pobjegla natrag do hostela. Diveći se tuđim powerlevel-ima (hr. čistoj količini ekstremnosti, fanatizma i sposobnosti u nekoj stvari koja odskače od uobičajenog) i kasnije odgledavanjem nekoliko animea (hr. japanskih crtića) okončali smo još jedan uspješan dan. Ništa nije moglo ugroziti naše mentalno i emotivno stanje... ili tako smo barem mislili...
Ponovno viša sila se pojavila... Ponovno je žena odključala zaključana vrata... Ponovno je ušla i krenula čistiti... To je bio Endless 8 (hr. rekurzija čiji konačan kraj je loš)... Ponovno sam bio probuđen krvavih očiju i mrzovoljnog raspoloženja...
Prije 0 dana,
je počeo današnji dan. Bez definiranog cilja i nakon nekontroliranog konstatnog buđenja život se nije činio kao lijepo mjesto. Krenuo sam pisati ovaj tekst u tom trenutku. Sad ga tek završavam. Možda se pitati sa početka teksta: "Dakle, što li to planiraš napraviti?" Odgovora sam mogu napokon napisati nakon što je to napravljeno.
Dan je počeo sa pranjem ne vlastitog veša. Do ovog trenutka nisam siguran kako je taj podhvat uspio. Dan se nastavio tako da sam bio zaključan vlastitom odgovornošću van sobe, dok je ostatak grupe nastavio raidati (hr. skupljati loot (hr. stvari) i XP (hr. iskustov)) Akihabaru. Rezultati toh podhvata su mi pokazani.
Ja... Ja sam se mogao prepustiti sudbini. Moj život je mogao teći u želji da objasnim ljudima da više na ulaze u sobu. Postojalo je toliko stvari što sam mogao napraviti...
Kako god bilo, izašao sam u Tokio van s jednom Amerikankom, bili smo na kava. Nakon toga sam otišao sa 3 Australca na večeru."
Sad idem prema krevetu... Idem spavati... Idem s nadom... Da će sutra imati snagu... Ponovno preživjeti čišćenje...
Pišem ovaj dnevnik u nadi da će kasnije u životu pomoći nekome razumjeti motive i razloge iza akcija koje planiram izvršiti.
"Sve je počelo prije 2 dana kad smo došli u Tokyo. Mrzim ovaj grad iz dna duše. Dolazeći iz ugodnog Sappora, gdje su ljudi prijateljski raspoloženi u ovaj nemilosrdan, bezdušan metropolis osjetio sam veliki pritisak. Kao kad čovjek iz velikog zamrzivača mesa uđe u saunu. Kao uvijek neopisiva vlaga i sparina koja se ne može opisati riječima su bile sveprisutne. Istog trenutka sam se počeo znojiti samo kako bi odmah prestao jer to nije bilo fizički moguće zbog vlage.
Povratak u stari hostel nije izazivao veliki osjećaj sreće isto tako. Nismo uspjeli dobiti staru sobu i premješteni smo u malo manju prostoriju. Sve u svemu briljantan početak...
Prije 2 dana,
je službeno počela tura svih osobnih gušteva. Jedan od glavnih razloga zašto smo svi došli u Japan, osim vidjeti državu, je bilo uživati u geek/nerd/otaku stvarima. Idući u tom smjeru jedna od stvari na popisu je bio 14 metara visoku Gundam (hr. robot) u Odaibi. Nakon polasatne vožnje nadzemnim tramvajem iznad grada i preko Rainbow mosta (gdje nam se spol nije promjenio, ali smo se ipak malo zapitali) došli smo u gomilu ljudi. Ovo je trenutak kad čovjek prestaje biti čovjek i postaje nešto drugo: ovca. Moj život kao ovca je bio zanimljiv. Hodao sam ravno dok nisam bio upućen desno ili lijevo. To je bilo vrlo jedenostavno postojanje, koje mi je izjedalo jetru kao Bosanska rakija. Pokušavajući zadržati zdravi razum, prestao sam ići 'Baaaaaaaa' i jednostavno počeo hodati gdje ja želim time rušeći barijere razuma i konvencija. Mislim stvarno, druga najpopularnija aktivnost u ovoj državi je hodati u predodređenim redovima time povećavajući vrijeme potrebno za doći negdje. Kako god bilo, nakon toga ubrzo smo se našli licem u lice s velikim robotom i 749 drugih japanskih turista.
Biiiiiiiilo kuda
Jaaaaaapanci
Svu-da. (Kraš)
Biti Japanski turist je vjerojatno nešto predodređeno Japanskim ustavom ili genetikom, nisim siguran. Pretpostavljam da svaki Japanac ima urođenu sposobnost da se ponašao kao Japanski turist. Bili smo okruženi stotinama ljudi koji slikali bez prestanka ili samokontrole. Bivajući najnormalniji u gomili, uzeli smo svojih par slika i otišli dalje. Preostalo je posjetiti jednu određenu zgradu o kojoj nisam dovoljno educiran da pričan i vratiti se u hostel spavati.
Nakon napornog dana želio sam se odmoriti i naspavati. Zanemario sam vlagu i sparinu, te uspješno zaspao. San je bio dobar. San je bio udoban. San je bio prekinut ulaskom osoblja koje čisti.
Tko pobogu ulazi čistiti sobu u podne!!! Spavao sam, spavali smo, bili smo unutar, polugoli u boksericama. Ponovo, tko pali svijetlo u sobi gdje ljudi spavaju. Ako su zastori bili stavljenji da blokiraju svaki mogući izvor prirodne svijetlosti, to nije značilo da smo se želili probuditi u sobnu rasvijetu. I pobogu zašto onda moraju kopati kroz naše stvari za moguće predmete za baciti u smeće. To je bila naša vrećica ukradenih čarapa!!! Krasti ukradene stvari nije lijepo!!!
Prije 1 dan,
nakon frustrirajućeg buđenja se nastavilo hodočašće za svim stvarima, vizualne, akustične i pornografske karakteristike. Akihabara je bila glavni cilj i sa novcem u ruci, te mozgom na paši krenulo je nekontrolirano pljačkenje svega zanimljivoga. Pripreme su bile vrlo kratke. Torbe na leđima spremene za tovarenje svega u vidiku i novac na lagano dostupnom mjestu.
Radi lakšeg pokrivanja većeg prostora i općeg nesporazuma u komunikaciji, razdvojili smo se u dva strateška tima. Jedan je krenuo sa arkadama, glazbom i detaljnim ispitivanjem terena, dok je drugi išao u izvidnicu i strateško trošenje. Bivavši čovjekom od akcije dobrovoljno sam se volontirao za direktni frontalni napad. Prve žrtve su bili wall banneri (hr. platneni plakati za zidove). Nakon toga su brzo pale i prve majce. Detaljna istraživanja su dalje rezultirala sa spektrom dojina specifičnog karaktera i nekoliko teških izdanja velikog dometa. Prvi hit and run (hr. brzi napad i povlačenje) je efikasno pokrio divove (hr. glavne velike zgrade). Kako se protivnik nebi snašao ili pravilo oporavio sljedeće mete su bili mali dućani specifičnog sadržaja. Toho (hr. specijalistički dučan) je pao za majcu, antikvarijat (hr. zapadnjačko - japanski dučan sa starim stvarima) je bilo propitan i na kraju the tower of AV (hr. neboder s katovima AV (hr. AV audiovizualni sadržaj namjenjen za odraslu populaciju)) je uspješno izviđen.
Kao bonus pogledani su i dučani elektronike za različite vizulno-poboljšavajuće-slikajući-orjentirane stvari, kao i elektronično-prikazivajuće-tekstualno-bazirane stvari. Rezultati nisu rezultirali uspješnim napadom, ali nismo primili ništa štete.
Finale je naravno moralo biti spektakularno. Sa fokusom u očima i čvrsom voljom koju nije moguće pomaknuti sa puta sudbine bilo je vrijeme za jedan zadnji napad divova. Bez dvoumljenja, razmišljanja o novcu ili preživljavanju sljedećih tjedan dana pale su i prve figurice. Niti nemilosrdni potres koji je zaljuljao cijeli Tokio nije uspio nas usporiti na 6. katu ljuljajuće zgrade.
Stajali smo tamo... pobjednici nad velikima, malima i silama prirode... Osjećali smo ponos... Osjećali smo sreću... Osjećali smo potrebu se vratiti natrag u pregledati naš loot (hr. kupljene stvari). Čistim Deus Ex kamikaze (hr. intervencijom božijeg vjetra) Dva tima su se našla u pobjegla natrag do hostela. Diveći se tuđim powerlevel-ima (hr. čistoj količini ekstremnosti, fanatizma i sposobnosti u nekoj stvari koja odskače od uobičajenog) i kasnije odgledavanjem nekoliko animea (hr. japanskih crtića) okončali smo još jedan uspješan dan. Ništa nije moglo ugroziti naše mentalno i emotivno stanje... ili tako smo barem mislili...
Ponovno viša sila se pojavila... Ponovno je žena odključala zaključana vrata... Ponovno je ušla i krenula čistiti... To je bio Endless 8 (hr. rekurzija čiji konačan kraj je loš)... Ponovno sam bio probuđen krvavih očiju i mrzovoljnog raspoloženja...
Prije 0 dana,
je počeo današnji dan. Bez definiranog cilja i nakon nekontroliranog konstatnog buđenja život se nije činio kao lijepo mjesto. Krenuo sam pisati ovaj tekst u tom trenutku. Sad ga tek završavam. Možda se pitati sa početka teksta: "Dakle, što li to planiraš napraviti?" Odgovora sam mogu napokon napisati nakon što je to napravljeno.
Dan je počeo sa pranjem ne vlastitog veša. Do ovog trenutka nisam siguran kako je taj podhvat uspio. Dan se nastavio tako da sam bio zaključan vlastitom odgovornošću van sobe, dok je ostatak grupe nastavio raidati (hr. skupljati loot (hr. stvari) i XP (hr. iskustov)) Akihabaru. Rezultati toh podhvata su mi pokazani.
Ja... Ja sam se mogao prepustiti sudbini. Moj život je mogao teći u želji da objasnim ljudima da više na ulaze u sobu. Postojalo je toliko stvari što sam mogao napraviti...
Kako god bilo, izašao sam u Tokio van s jednom Amerikankom, bili smo na kava. Nakon toga sam otišao sa 3 Australca na večeru."
Sad idem prema krevetu... Idem spavati... Idem s nadom... Da će sutra imati snagu... Ponovno preživjeti čišćenje...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)